Općenito

Slovački jezik službeni je jezik Republike Slovačke. Slovački govori 4,5 miliona stanovnika Slovačke, više od milion iseljenika u USA i oko 300 tisuća u Republici Češkoj. Manje skupine koje koriste slovački jezik nalaze se u Mađarskoj, Rumunjskoj, Srbiji, Hrvatskoj, Bugarskoj, Poljskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji, Austriji, Norveškoj, Danskoj, Finskoj, Švedskoj, Italiji, Švicarskoj, Nizozemskoj, na Cipru, u Rusiji i Ukrajini, u Kirgistanu, Izraelu, Kanadi, Južnoafričkoj Republici, Argentini, Brazilu, Urugvaju, Australiji, na Novom Zelandu, u Velikoj Britaniji i nekim drugim zemljama. Slovački je poznat kao "esperanto" slavenskih jezika, jer je najrazumljiviji korisnicima drugih slavenskih jezika.

Iako se slovački jezik razvijao u drugim uvjetima u odnosu na češki ( Slovačka je već od 11. stoljeća bila dio ugarske države) ova su dva jezika ostala bliska. Neke osobitosti slovačkog jezika (oblik lakeť [lakat], Česi, nastavak -m u 1. os. jednine i dr.) imaju pak paralelu u južnoslavenskim jezicima. Starija slavistika ih stoga nije posve točno nazivala jugoslavizmima (srednjeg) slovačkog. Po nekim manje značajnim crtama slovački je blizak poljskom (prefiks pre- za razliku od češkog pro-, zadržavanjem spoluglasnika dz, kao i nekim izrazima: teraz [sada], pivnica [podrum]). Po nekim drugim karakteristikama je pak bliža istočnoslavenskim jezicima. I to je jedno od opravdanja zašto govoriti o "središnjem" položaju slovačkog među slavenskim jezicima.

Slovači jezik pripada - unutar indoeuropskih jezika- zajedno sa poljskim, češkim i lužičkim srpskim u zapadnu granu slavenskih jezika. Jezične, povijesne i arheološke činjenice ukazuju da se slovački razvijao direktno iz praslavenskog jezika (ne kroz fazu pračehoslovačkog). Praslavenska osnova slovačkog dovršena je u prostoru među Karpatima, Dunavom i donjom Moravom i to u doticaju sa zapadnoslavenskim područjem na zapad od toga prostora i sa istočnoslavenskim područjem na sjeveru i sjeveroistoku. Slaveni kao prethodnici Slovaka došli su u taj prostor u 6. stoljeću sa jugoistoka. Osnovom slovačkog jezika smatra se rekonstruiran jezik etnika Velike Morave koji je podijeljen na narječja, ali prezentiran kroz određen kulturni obrazac. Najburnije razvojno razdoblje slovačkog jezika bilo je u vremenu 10.-12. stoljeća, zatim se jezik stabilizirao u razdoblju 13.-15. stoljeća. U 16.-18. stoljeću na području Slovačke kao kulturni jezik korišten je češki, ali i nekoliko tipova kulturnog slovačkog: kulturni zapadnoslovački, kulturni srednjoslovački i kulturni istočnoslovački. Od kraja 18. stoljeća započinju nastojanja za formiranje književnog slovačkog jezika. Anton Bernolák je svoju kodifikaciju slovačkog jezika krajem 18. stoljeća bazirao na zapadnom kulturnom slovačkom jeziku no zbog društvenih i gospodarskih uvjeta nije doživio željeni uspjeh. Ľudovít Štúr je za osnovu jezika uzeo srednjeslovačko narječje i njegova je ideja nakon nekih korekcija vrlo dobro prihvaćena (Martin Hattala, Michal Miloslav Hodža) i traje sve do danas. U razvoju književnog slovačkog jezika zabilježeno je bernolakovsko razdoblje (1787 – 1845), šturovsko razdoblje (1846 – 1852), razdoblje reforme (1852 – 1863), martinsko razdoblje i Matice slovačke (1863 – 1918), razdoblje između ratova (1918 – 1940) i sadašnje razdoblje (od 2. svjetskog rata).