O jeziku

Zapadni Slaveni koji su naselili područje današnje Slovačke jezično su se odvojili od praslavenskog u 10. stoljeću i njihov se jezik dalje razvijao unutar pojedinih narječja. Važan korak na ovom putu bilo je spajanje nitranske kneževine sa moravskom i nastanak Velikomoravskog carstva godine 833. Posebno važno poglavlje u razvoju slavenskog jezika na tome teritoriju u ono vrijeme bila je misija Čirila (Konstantina) i Metoda iz Soluna, koje je na Veliku Moravu poslao car Mihal III. na zahtjev velikomoravskog kneza Rastislava godine 863. sa cilje da šire kršćanstvo i polože temelje pravnog poretka u slavenskom jeziku. Konstantin je za te potrebe na osnovi grčkih pisanih slova osmislio posebnu abecedu zvanu glagoljica, pomoću koje je preveo evanđenje i bizantsku knjigu zakona na staroslavenski jezik. Od pape Hadrijana II. bizantska su braća dobila dozvolu koristiti novo pismo kao liturgijski jezik („lingua quarta“).

Nakon uključenja područja današnje Slovačke u ranofeudalnu ugarsku državu na ovom su se području od 10. do 14. stoljeća započeli stvarati slovački dijalekti i osnove slovačke narodnosti. Administrativni jezik bio je latinski, u zapadnoj crkvi latinski je bio i jezik liturgije, a u državnoj upravi ostao je u uporabi sve do polovine 19. stoljeća. Samo pri propovijedanju i drugim pastoralnim činovima upotrebljavali su se i domaći jezični izričaji. U 15. stoljeću su ekspedicije Husita, djelovanje bratskih pokreta i studenti čeških sveučilišta pridonijeli da se u Slovačkoj počeo koristiti češki jezik uz pojavu slovakizama. Prvo svjedočanstvo o ovoj jezičnoj situaciji i procesima je tzv. Žilinska knjiga (1473.) sa tekstom magdeburskog prava pisana na slovakiziranom češkom jeziku. Od 15. stoljeća na području današnje Slovačke uz latinski je ulogu književnog jezika preuzeo češki jezik koji je u 16. i 17. stoljeću bio i liturgijski jezik slovačkih protestanata i u protestantskim je zapisima imao važnu ulogu sve do 19. stoljeća, odnosno u određenom obliku sve do kraja 20. stoljeća. Češki jezik su Slovaci u početku koristili samo u pisanom obliku i nikada ga nisu doživljavali kao svoj vlastiti jezik. Krajem 18. stoljeća u zapadnoj, a kasnije i srednjoj Slovačkoj počeli su se pojavljivati domaći oblici jezika, koje je koristilo građanstvo i inteligencija. Kulturni zapadnoslovački i kulturni srednjoslovački postali su osnova za kodifikaciju jezika, koju je provreo Anton Bernolak krajem 18. stoljeća i Ljudevit Štur u 40. godinama 19. stoljeća. Na osnovi jezika građanstva nekih srednjoslovačkih mjesta Ljudevit Štur je 1846. izdao normativnu gramatiku Nauka reči Slovenskej koja je uspostavila slovački književni jezik. Ova norma uz određene korekcije vrijedi i danas.

Nakon nastanka Republike Čehoslovačke mirovnim ugovorima i ustavom iz 1920. godine ustanovljen je zajednički "čehoslovački narod" i "čehoslovački jezik" sa dva izričaja (češkim i slovačkim), koji su potvrdili i Pravila slovačkog pravopisa iz 1931. godine. Za razliku od toga Matica slovačka zastupala je "matični uzus" sa tendencijom čistog jezika, što je propagirala u časopisu Slovenská reč koji je počeo izlaziti 1932. godine. U slovačkom se na čistoći jezika inzistiralo nešto kasnije neko u zemljama u okruženju - naime u razdoblju između dva rata. Slovački je pak nadalje ostao tzv. otvoreni jezik, koji se osim iz domaćih izvora obogaćivao i utjecajem drugih jezika. Nakon drugog svjetskog rata slovački jezik razvio se toliko da je mogao ispunjavati sve funkcije i potrebe društva. U ovome razdoblju slovački jezik prošao je buran razvoj i konačno je bio opisan i kodificiran na svim razinama.

Za Čehoslovačku je bila karaktiristična dvojezičnost i tzv. semikomunikativnost. Česi i Slovaci u uzajamnoj su komunikaciji koristili svaki svoj jezik i pri tome su se relativno dobro razumjeli, što važi i danas nakon osamostaljenja i nastanka dviju država. Sporazumijevaju se tako i danas bez većih problema, iako mlade generacije koje su se jezično socijalizirale tek nakon podijele Čehoslovačke mogu imati određenih problema pri komunikaciji. Visoka razina međusobnog jezičnog razumijevanja održava se i zahvaljujući televizijskom emitiranju. Ova konstatacija pak vrijedi ponajprije za slovačku stranu. Slovaci češki razumiju bolje nego Česi slovački.

Novu smjernicu u razvoju slovačkog jezika predstavlja 1989. godina. Punoo se arhaizama i riječi vezanih za socijalističko gospodarstvo i društveno uređenje prestalo koristiti, a u upotrebu je ušlo puno anglicizama i internacionalizama. Ova okolnost pak za slovački jezik ne predstavlja opasnost. Slovački jezik stekao je tokom vremena imunitet zahvaljujući okolnosti što je tokom svoje povijesti uvijek bio otvoren i primao leksikalne elemente iz jezika sa kojima je bio u dodiru. Prije svega su to bili latinizmi iz latinskog jezika (a preko latinskog i strane riječi grčkih korijena), čehizmi iz češkog, germanizmi iz njemačkog, zatim strane riječi preuzete iz francuskog i talijanskog jezika te u manjoj mjeri hungarizmi preuzeti iz mađarskog jezika. U posljednje vrijeme najčešće se preuzimaju anglicizmi i amerikanizmi iz engleskog jezika i njegove američke varijante.

Slovački jezik je od 1. svibnja 2004. službeni jezik Europske unije.